Kad škola postane debilana, profesori svete krave, institucije poligoni za uhljebljivanje tada su učenici kolateralne žrtve ovog jadnog učmalog sustava

Učenici su zapravo i u većini slučajeva  žrtve, to nije nikakva mantra već surova realnost i jedna nepobitna činjenica. Sjetite se samo onih zadnjih prosvjeda, ja sam tada bio IV. razred srednje škole. Podržavao sam taj prosvjed jer sam smatrao da profesori zaslužuju bolje uvjete. Prosvjedi su trajali i trajali, dugo im se nije nazirao kraj, no nakon dugo vremena napokon su završili, prosvjetari „pobijedili“ vladu. Ali Vlada nije izgubila, barem ne u punom smislu, izgubila je prvotni stav, novac koji će se u buduće izdvajati svakako pripada nama građanima, Vlada s njim samo raspolaže, dakle Vlada je izgubila samo povoljnu pregovaračku poziciju i svoj prvotni stav, profesori su izgubili vrijeme koje su proveli na Trgu, u oba slučaja sitni kratkoročni gubitci. Najviše su izgubili učenici, dugoročno i nepovratno, oni su najveća žrtva u cijeloj toj priči. No drago mi je da je na kraju postignut dogovor te da su prosvjetari koliko- toliko zadovoljni. Njihov posao nije niti malo jednostavan, naročito ne u današnje digitalno doba u kojem se tehnologija munjevito razvija i kada se broj informacija enormno povećava, zadaća svakoga od njih je brzo se prilagoditi svim izazovima.

 Zakoni skrojeni po načelu „profesor je uvijek u pravu“ danas sve manje vrijede, u zemlji kojoj živimo s nefunkcionalnim pravosuđem i ljudima sklonim nekonvencionalnom ponašanju profesorima često nije lako. Susreću se s brojnim uvredama, poniženjima i prijetnjama. Svjesni smo i kako su nove generacija sve izazovnije i zahtjevnije, ali profesor mora iznaći rješenje i  prilagoditi se vremenu u kojem živi, iznaći metode da uspješno organizira i provodi nastavne procese koji će biti prilagođeni i razumljivi svakom učeniku.

Kod nas vlada jedna totalno nezdrava klima, imamo iskrivljen stav, sustav vrijednosti naopačke  je okrenut. Moramo promijeniti  paradigmu i kolektivno osvijestiti da djeca nisu tu radi nastavnog osoblja (učenici nisu tu kako bi se ispunila norma, da se pišu sati i da dotični dobiju svoje plaće. Nisu tu ni da bezglavo i letargično gube svoje vrijeme vegetirajući na satu.)

Profesor/nastavnik/učitelj tu je radi djece tj. učenika. To je jako važno i plemenito zanimanje, koje je puno više od samog posla i struke. To je zanimanje za koje treba imati poziv. Zanimanje koje treba živjeti i voljeti. Funkcija obrazovanja nije da 4-5 sati dnevno animira učenike, već za cilj ima odgajati i obrazovati…

Skoro se cijela nacija digla na noge zbog seksizma u jednoj osnovnoj školi u dolini Neretve. Ne znamo još o kojoj se školi točno radi ali to je sada najmanje bitno.  Cijela stvar je dospjela u javnost. Kreira se i nameće jedna agenda, s potpuno pogrešnim narativom. Imamo jednu informaciju i ne znamo je li  točna. Treba to sve provjeriti i ispitati. Izvor je tajan, to je legitimno ali zbog toga u daljnjoj analizi slučaja trebamo biti posebno oprezni. Treba raspravljati o svemu, ja sam uvijek za pluralizam ideja i stavova. Ali sada smo zagrebali u jedno jako važno i posebno osjetljivo područje.  Svakoj ovakvoj raspravi treba pristupati ozbiljno. Držati se čvrstih argumenata, istinitih tvrdnji i provjerenih informacija. Ne pretpostavke, ne nagađanja, ne rekla-kazala. Samo činjenice!

Nije pametno odmah osuđivati dotičnu profesoricu, prvenstveno zato što, kako sam već rekao o slučaju još ništa pravo ne znamo, pa ne možemo ni formirati svoja mišljenja niti zauzimati bilo kakve stavove a da budu cjeloviti, i još važnije ispravni. Možda je riječ o nespretnoj komunikaciji od strane profesorice koja je omogućila to da se glavna poruka totalno izvuče iz konteksta, navodi se kako je profesorica tražila poštivanje dress coda samo od djevojčica dok se isti na dječake ne bi odnosio, za djevojčice nema kratkih hlačica, dresova, otkrivenih ramena, majica ni odjeće koje ocrtavaju ženske atribute. Istovremeno, dečki mogu dolaziti u školu i u potkošuljama – “kanotjerama” i kratkim hlačicama.-  Ako je ovo stvarno izjavila (a nije potvrđeno da je ) onda to je čisti seksizam i provođenje dvostrukih kriteriji, te to traži hitne sankcije. Ali što ako je dotična profesorica tražila samo poštivanje dress coda za oba spola pod istim uvjetima. E tada ovo priča već lagano gubi svoje ključne elemente i značajno mijenja smjer i ishod cijele situacije.

Kad sam bio u srednjoj školi (ne tako davno, još do prije dvije godine) nije nam bilo dozvoljeno nositi kratke hlače ni majice bez rukava, djevojke nisu smjele nositi suknje i haljine iznad koljena i sl. Sve je to bilo propisano famoznim dress codom tj. Pravilnikom o odijevanju. Mi smo se tada tome protivili, čak smo iz bunta dolazili u kratkim hlačama ali bi uvijek bili uredno vraćeni već s ulaznih vrata gdje bi nas dočekala ravnateljica. Nismo se puno bunili jer smo znali što je dress code i bili smo svjesni da neka pravila moraju postojati…

No hajmo dalje s analizom ovog slučaja, dolazimo do vrhunca priče i njenog najzanimljivijeg djela: „Djevojčica trpi noćne more, roditelji su uznemireni i zastrašeni”- stoji u tekstu.

“Djevojčica, o kojoj je riječ, od tada trpi noćne more. Majka i cijela obitelj zbog toga su uznemireni. Ali toliko su zastrašeni, da bi izašli s tim u javnost, da su to povjerili samo meni. Dali su mi dozvolu, da se obratim novinarima i nadležnim institucijama, pod uvjetom da se ne spominju njihova imena.“- kaže Švorinović. Ona je po struci psihologinja, sada je ja molim da me prosvijetli te da mi objasni kako dijete može „trpjeti noćne more“ zbog kolektivnog obraćanja razrednice? Zar je neprimjereno, nasilno ili stresno za učenika da ga se upozna sa elementarnim pravilima? Zanima me i kako je to zastrašilo roditelje? Što ih je točno zastrašilo? Kako djecu, a posebno roditelje ne straše druge puno strašnije stvari koje se svakodnevno dešavaju u našim školama?- Na to pitanje vratit ću se poslije. Još mi je nešto važno pitati Vas, je li  dress code stvarno štetan za učenike?  Možda pridržavanje ostavlja dugoročne posljedice. Ako je tako, recite mi, odmah ću tužiti osnovnu i srednju školu koju sam završio, znate tamo su me tjerali da se pridržavam tog zloglasnog Pravilnika o odijevanju koji sadrži drakonske mjere, kao i fakultet kojega sada pohađam. Hoću odštetu, sanjam noću duge hlaće, čim zatvorim oči čujem glas koji mi kaže sutra moraš obući duge hlaće a biti će jako vruće. Sad ću i ja nakon što me sutra izbace iz zgrade fakulteta nakon što dođem u crnoj potkošulji i kupaćim hlačama roza boje, s peškirom oko vrata i u Nike šlapama. Pošto takav neću proći dalje od portirnice, odmah kad izađem počet ću s prenemaganjem. To je samo zato što sam ja visoki bijelac, da sam crnac ovo se ne bi desilo, sustavno me se uništava, izolira i zlostavlja.  To je zato što su moje  kupaće hlače roza boje, svi ste homofobi! To je zato što nosim krunicu oko vrata i predstavljam se kao vjernik,katolik i Hrvat.- svi ste vi masoni, partizani sotonisti i antikristi. Dosta! Moj izbor! Moj život! Moja prava!

Ovaj iskonstruirani verbalni spektakl ima sjajan kraj, kaže naša junakinja između ostalog : DOSTA JE!- baš slučajno to je slogan i radikalnog feminističkog pokreta koji se bori za slobodno ubojstvo nereođenih.

Iz priloženog vidimo kako se gospođa bavi aktivizmom, ne samo da poštivam, već i snažno podržavam aktivizam i sve oblike borbe za bolje društvo koji u sebi nisu štetni i destruktivni. ALI hajdemo stvari rješavati po redu. Moraju postojati prioriteti. Kako se možemo baviti sitnim problemima, dok istodobno imamo puno puno gore stvari.

Droga seks,mito, korupcija, nepotizam, ucjene, prijetnje,pogodovanja, zlouporaba položaja- samo su neki od elemenata i sastojaka kaosa i problema u školama. 

Psihički nestabilni, nezreli, isfrustrirani, nesposobni i nekompetentni  (nažalost ponekad čak i alkoholizirani, napušeni, nadrogirani profesori/ce). Neodgojena, neposlušna, bezobrazna, ponekad i opasna djeca, aljkavi, nemarni i na sve spremni roditelji. Svi oni naša su stvarnost i realnost!

U našem narodu, protiv profesora, nastavnika i učitelja nije baš prihvatljivo govoriti. To su znate one tabu teme. Riješit će problem netko drugi. Nemoj se ti zamjerati. Opće se ne treba zamjerati! Može se lijepo pričati. Nedostatak komunikacije uvijek dovede do problema. Nepisano je pravilo, da je profesor uvijek u pravu. A i postoji neko shvaćanje da oni imaju neku imaginarnu vrstu imuniteta koji ih štiti od kritike. Jako nezdravo razmišljanje. Svačiji rad se mora propitivati, ako nije dobar sasvim legalno i legitimno postati će predmetom kritike. Nikada ne smijemo generalizirati, stvari treba nazivati svojim imenom, pojedince koji stvaraju problem također treba imenom i prezimenom prokazati i primjereno sankcionirati nedopuštene oblike ponašanja. No zanimljivo kako nastavno osoblje, gotovo bez iznimke, uvijek ima nemjerljivo veliku toleranciju prema problematičnom pojedincu koji se pojavi u kolektivu. Što god on radio oni će ga pokušavati obraniti radi neke solidarnosti, no jesu li svjesni da oni svi poslije ispaštaju, zbog toga ljudi upadaju u zamku i generaliziraju, sve ih često trpaju u isti koš, i za to plemenito i časno zanimanje često možemo čuti teške osude, protkane ružnim komentarima koji obezvrjeđuju i srozavaju ugled cijele struke.  Ja sam zadnjih 13 godina neprekinuto u obrazovnom sistemu, susreo sam ogroman broj nastavnog osoblja. Mogu reći da  je 85% tih ljudi bilo potpuno ispravno, s nekim sam zadovoljan više sa nekim manje, ali većina njih je korektno obavljala svoj posao. No ne svi. Najtraumatičnije razdoblje mog obrazovanja je upravo osnovna škola. Ne samo meni nego i cijeloj mojoj generaciji. Ima puno primjera ja ću sad iznijeti jedan, samo da vam prikažem što su stresovi i traume. Imali smo jednog starog profesora, on bijaše (nažalost još uvijek jest) strah i trepet. Na satu je psovao Boga. Vrijeđao učenike na osobnoj razini, nazivao ih pogrdnim imenima. Po cijeli sat bi se derao i urlao, ćulo ga se u susjednim učionicama. Naravno svi su znali kakav je. „Strog i pravedan“ u očima kolega,stara garda, i on je takav- često bi znali zaključiti.  Jako strog, nepošten i „živi luđak“ bio je za sve one kojima je predavao, teško je bilo zaboraviti traume koje je on znao priuštiti. Na njegovom satu, svi smo se tresli od straha. Bio je to 5. razred, realno skroz si nemoćan, neizgrađen i bespomoćan. Niti se možeš lijepo izrazit, nenačitan si, ne znaš s ljudima, nemoćan si i fizički, teško da imaš više od 50 kg., ništa ne možeš. Došao si s guštom u školu u nadi da nešto naučiš, naivno vjeruješ da su svi profesori dobri ljudi. Da su zreli i ostvareni i da im je glavni cilj tebe nešto naučiti i pomoći ti da se izgradiš. Onda jedan takav redikul, zgadi ti cijelu školu. Sve postane tako mračno i strašno, naročito oni dani u tjednu klada je on na rasporedu. U tom periodu škola je u centru vašeg života, više od pola dana provedete u njoj, većina prijatelja su tu i sve se vrti oko toga. Nikada neću zaboraviti predavanje (a uvjeren sam da neće nitko tko je bio prisutan) kada je dotični izjavio kako ga ne zanima u što mi vjerujemo jer dok smo u njegovom kabinetu i u toj školi jedan je bog- tvrdio je on. I kurčevito nadodao: „A taj bog sam ja! Ja sam ovdje bog, i dok ste ode mene će te slušati i poštovat.“  To su traume, koje izazivaju košmare, i ostavljaju dugoročne posljedice draga moja gospođo Švorinić, uvažena psihologinjo. Kada imate za profesora nekoga od koga su se učenici, tada djeca doslovno mokrili u hlače od straha – to je pravi problem.  To su traume. Od toga treba krenuti u borbi za bolje obrazovanje. U aktivizmu ove vrste. Prvo takve stvari a onda dress code...

Svi skupa, kao pripadnici društva moramo se zajedno boriti za boljitak. Ne smijemo dopustiti da se škole pretvore u debilane, niti da djeca odlazak u školu doživljavaju kao kaznu ili odlazak u janjičarski kamp. Moramo biti svjesni da profesor nije sveto tele! Nije nepogrešiv, čovjek je kao i svi mi. Dopušteno mu je napraviti i ispraviti pogrešku. Ali mu nije dopušteno raditi s djecom ako ima bilo kakvih psihičkih problema, nekontroliranih ispada bijesa i frustracije. Jednostavno nije svatko za taj posao. A vidimo kako ga svatko obavlja. U svakom žitu ima kukolja. Protiv kukolja se moramo boriti, moramo ga iskorijeniti ako želimo bolju i zdraviju budućnost.